Tjedan dana Sziget Festivala (1. dio)

Written by on 25/08/2018

Foto: Rockstar Photographers

Piše: Nina Trumbić

Nije mi prvi put, ali je najbolji do sad.
Kao predstavnik Radija 101 dobila sam priliku još jednom otići na Sziget Festival u Budimpeštu.
Sigurno ste čuli za taj festival, peti najveći na svijetu kažu, a mislim da se više ponose onim najraznolikiji. Proteže se preko istoimenog otoka u srcu Budimpešte i osmišljen je tako da unutar 7 dana trajanja festivala taj otok uopće ne pomislite napustiti.

Ondje se nalazi kamp, točnije više njih jer možete birati između više opcija, nevjerojatna ponuda hrane, sportske i umjetničke aktivnosti, plaža i na svakom koraku sulude instalacije.

Što se tiče programa, na više od 60 lokacija možete pogledati i poslušati glazbenike iz cijelog svijeta, različitih žanrova, a osim suvremenih izvođača možete posjetiti cirkus, operu, cabaret, suvremeni ples, kino, poslušati komičare ili ted talkove. Posjetitelja ima iz svih krajeva svijeta, ove godine najviše stranaca činili su Britanci, u tome su prestigli Nizozemce, i to najvjerojatnije jer Glastonbury pauzira ove godine.

S obzirom na veliku količinu programa i moju želju da pogledam i čujem što više toga, unaprijed sam si štreberski napravila vlastitu tablicu u kojem trenutku želim biti na kojem stageu, ok i dijelom zato što sam opsesivni listmaker.

Moj prvi dan na Szigetu bio je zapravo -1. dan festivala, to je obično dan kad nisu još otvoreni svi stagevi. Festival su otvorili Clean Bandit na glavnoj pozornici, u poslijepodnevnim satima na ne baš ugodnih 30+ stupnjeva i pred popriličnom malim brojem ljudi u publici. Već ih se više okupilo na engleskoj grime senzaciji Stormzyju, a nakon njega napokon je stigla Lykke Li i usporila tempo.
Nastup je započela s “No Rest For The Wicked” i zapravo sve do kraja ostavila dojam da bi i njoj i nama više pasalo da je slušamo u zatvorenom, manjem, možda i mračnijem prostoru, nego u predvečerje na otvorenom. Završila je s “I Follow Rivers”, i, naravno, tek tad osvojila i one iz publike koji joj do tad nisu pridavali pažnje.

Sljedeći na redu bio je Kendrick Lamar, čiju sam ovogodišnju europsku turneju na žalost propustila. Kendricku, dobitniku 12 Grammyja, a i Pulitzera, pripala je čast biti headliner. Kasnio je kojih 40-ak minuta i vidno iznervirao dio publike, pogotovo kako se radilo o -1. danu kad nisu sve ostale pozornice otvorene. Kašnjenje je za ovaj festival veoma neobično, jedini izvođač kojeg se sjećam da si je to dopustio (ili bio primoran učiniti) bila je Rihanna. A, svi znamo da Rihanna može što god želi.
Uglavnom, nakon što je njegova ekipa riješila tehničke probleme negdje oko 22 sata Kendrick se pojavio. Sam, bez ičega na pozornici. Bend se skrivao sa strane, no, u niti jednom trenutku ta pozornica nije djelovala praznom jer Kendrick toliko dominira pri svojoj izvedbi. Meni je cijeli nastup bio genijalan, iako je kako koncerti na mainu moraju biti gotovi do 23 sata, njegov set trajao samo 50 minuta.

Što se tiče organizacije na Szigetu ovo je zapravo bio jedini fail, i pripada možda više Kennyjevoj ekipi jer su oni imali tehničke poteškoće. Zapravo je sve nekako bezbolno – nema bespotrebnih velikih gužvi, dugotrajnog čekanja u redovima isl. Iako se u skoro svakom trenutku na otoku nalazi kojih 80,000 tisuća ljudi. Plaćanje je prejednostavno, na narukvici imaš karticu kojom plaćaš, a možeš je nadopuniti u bilo kojem trenutku putem mobilne aplikacije.

Drugi dan Szigeta, točnije nulti dan, jedva sam dočekala popodnevne sate i odlazak u A38 šator. To je druga najveća pozornica na Szigetu i kao i cijeli festival sadrži žanrovski različit line-up. Prvo slušam meni jako drage WhoMadeWho, danski eksperimentalni pop trio, prvi mi je put da ih vidim uživo i oduševili su me spontanošću i šarmom, glazbu, ako još niste, preporučam da poslušate.

Nakon njih krenuli su Unknown Mortal Orchestra. Ove godine izdali su novi album “Sex & Food”, pa su tako pjesme s njega činile pola setliste, a ostatak je pripao hitovima sa starijih izdanja. Njihova me odlična energija zadržala do kraja nastupa i tako kasnim na Bonoba.

Bonobo je, zajedno s live bandom, pokazao da njegova glazba dobro funkcionira u bilo kojem okruženju, na par mu se pjesama pridružila i Rhye koja će solo nastupati par dana kasnije. Odazivom publike bio je iznenađen i sam Bonobo i priznao da je i on uzbuđen zbog nastupa Gorillaza koji je slijedio.
Damon Albarnu i 12 članova benda na pozornici pridružili su se i Jamie Principle, De La Soul, Peter Everett i drugi, ovisno o pjesmi. Cijeli nastup, svaki član benda, svaki gost, svaki aranžman bio je briljantan. Izveli su mix starih hitova i novijih pjesama (s albuma “The Now Now” ), sve je to bilo prepuno različitih žanrova i stilova, a vidljivo je da Damon, koji je usput rečeno nekako već 50-godišnjak, uživa u tome što radi.

Nakon što zadnji koncert na glavnom stageu završi masa se rasprši po ostalim stagevima (koji niti u međuvremenu nipošto nisu prazni). Osim ranije spomenutog A38, najveći su World Music i Europe stage, ali tu su i Tribute stage na kojem nastupaju samo tribute bendovi, Caravan šator fokusiran na etničke manjine, Campfire koji je kako i samo ime kaže logorska vatrica i akustične gitare i izvanredni Magic Mirror posvećen queer kulturi.
Partijanje se obično nastavlja u Colosseumu, koji je stvarno u obliku amfiteatra samo sagrađen od paleta i najčešće ćete čuti techno dođete li u bilo kojem trenutku od podneva do 6 ujutro. Ove godine ondje sam se zadržala samo na Dave Clarku i Tigi. Pored Colosseuma je Party Arena, ogroman šator s mnogo lasera i uglavnom EDM zvukovima u kojem se nisam previše zadržavala.

Treći dan Szigeta, odnosno prvi pravi dan je onaj kad napokon baš sve pozornice rade.
Sunčano ili bolje rečeno prevruće popodne provela sam uz Kookse razmišljajući kako vjerojatno nikad neće doseći razinu na kojoj su nekoć bili.
Nakon njih na glavnoj pozornici na redu su bili austrijski elektrosvingeri Parov Stelar koje sam, bez mnogo žaljenja, propustila znajući da tog dana imam izvođača za popratiti do kasno u noć i vratila se tek na Lanu del Rey.

Kao obožavateljica Laninih djela upoznata sam s činjenicom da live izvedbe nisu njena najbolja karakteristika. Svejedno sam se pokušavala progurati čim više naprijed među vrišteće fanove.
Ipak su u mojoj neposrednoj blizini uspjeli biti hejteri, možda nisu navikli na ovako laganu glazbu u glavnom festivalskom terminu, ali Lanine nevino mračne pjesme po meni upravo su za to, pa sam osjećala još veću potrebu braniti njen nastup.
Lani je, naime, i dalje veoma neugodno na pozornici, što se osjeća, osim u skoro svakom pokretu (unaprijed isceniranog nastupa), i u pjevanju. Jedan dio koncerta, možda prevelik, provela je slikajući selfieje s fanovima iz prvog reda. Ali, uz sve to uspijeva stvoriti veliku euforiju uz pomoć svojih najvećih hitova koje je sve otpjevala, a najbolji opis bio bi možda beautiful mess.

Nakon Lane jurila sam na meni omiljenog Asaf Avidana, izraleskog autora i multiinstrumentalista. Ranije sam ga gledala isto na Szigetu, tad je nastupao s Mojos bendom, a sad je na pozornici bio samo on i pregršt instrumenata koje je sve maestralno koristio ovisno o prilici. Nemoguće je opisati kojom jednostavnošću Asaf i njegov specifičan vokal mogu zaokupiti bilo čiju pažnju.

Nakon Asafa, dočekala nas je tužna vijest da je Joe Goddard morao otkazati svoj nastup, iskreno i dalje ne znam koji je razlog. Ali, to je značilo da će Perturbator započeti već u 2 ujutro i da ću možda uloviti koji sat sna više. Perturbator je pariški darkwave producent koji brije na cyverpunk i estetiku 80-ih. Od nastupa nisam puno očekivala, DJ set klinca za miksetom.
Ali, izašla su 2 lika, obučeni kao metalci, jedan na sintićima, drugi na bubnjevima i svojom svirkom nas skroz prenijeli u drugu dimenziju prepunu retrofuturizma na iduća 2 sata.

Četvrti dan odlazim čuti Everything Everything u iznenađujuće natrpan A38 šator za tako ran termin. Ovi britanski indie rockeri stvarno su me iznenadili svojom energičnom kombinacijom snažnih rifova i elektronskih zvukova, najbolje su prošli, naravno, hitovi “Cough Cough” i “Distant Past”.
Nakon njih odlazim do glavne pozornice čuti Bastille, više onako usputno, zabavili su nas svojim zaraznim refrenima hitova poput “Good Grief” i “Pompeii”, ali ne i zadržali do kraja nastupa.

Glavni headlineri te večeri bili su Mumford & Sons što osobno smatram čudnim odabirom, pogotovo jer im je zadnji album izašao prije 3 godine i nije bio najbolji. No, hodajući prema glavnoj pozornici vidljivo je da publici to nije smetalo, vrhunac set-liste bio je naravno “Little Lion Man”, ali i tijekom cijelog nastupa ovi folk rockeri pobudili su emocije i zadivili publiku.

Malo prije ponoći odlazim čuti Sofi Tukker i pokušavam shvatiti koja je tajna njihovog uspjeha, svojim agresivnim popom uspjeli su cijeli A38 šator pretvoriti u ogromnim plesni podij, ali priznat ću da meni i dalje nije jasno.
Kasnije još ostajem plesati na misterioznom ZHU-u kojem se na live nastupu pridružuju gitarist i saksofonist.

Označeno s

Vaše mišljenje

Odgovori

Tvoj email neće biti objavljenObavezna polja su označena s *


RADIO 101 FM

Samo prava glazba

Current track
TITLE
ARTIST